Ideja: Natalija Manojlović i Ivana Đula
Režija i koreografija: Natalija Manojlović
Dramaturgija: Ivana Đula
Glazba: Gordan Tudor
Kostimografija: Ana Fucijaš
Video: Nika Pećarina
Oblikovanje rasvjete: Marino Frankola
Izvedba: Andreja Jandrić, Sintija Kučić and Petra Valentić
Produkcija: Zagrebački plesni ansambl (ZPA)
Partner: Zagrebački plesni centar
Producentica i voditeljica ZPA: Petra Glad Mažar
Asistentica produkcije: Nina Križan
Escape Room popularna je igrica čiji cilj je u određenom vremenu izaći iz zaključane sobe, timski rješavajući niz logički povezanih zadataka. Popularizirane diljem svijeta oko 2010. godine, igrice se smještaju u različite fikcionalne prostore, poput zatvorskih ćelija ili svemirskih postaja. Naša Escape Room smještena je u običnu mladenačku sobu čiji je izlaz tek ulazak u virtualni svijet. Kako bismo u taj svijet ušli, potrebno je proći postupak registracije. Sustav ne prihvaća različitost pa je tako postupak jednak za sve, a unificiranost ne samo dobrodošla nego i obvezna. Tri plesačice predstavljaju jedan lik. Sve su jedna i jednake. Ne znamo koja je original. Brisanjem i preuzimanjem identiteta omogućujemo izlazak iz sobe tj. ulazak u virtualni prostor, u virtualnu sobu. Na, u tome trenutku, jasnoj granici između dvaju prostora odvija se jedina komunikacija između triju plesačica. Čavrljanje emotikonima. Pomalo nalik teatru apsurda, razgovor je to između triju osoba koje stoje jedna pokraj druge, okrenute svaka prema svojem ekranu, bez mogućnosti stvarnog kontakta. Nakon posljednjeg odobrenja, spremne su za izlazak/ulazak. Jednom kada su ušle u virtualni svijet, igrica počinje. U potrazi za ključevima koji ih vode kroz virtualni labirint, igračice trebaju djelovati zajedno, a njihova komunikacija zadana je i ograničena na komunikaciju u virtualnoj stvarnosti. Problem napajanja sustava jedino je što održava njihov kontakt sa stvarnim svijetom. Kada se pražnjenje baterije u stvarnome prostoru ponavlja u virtualnome, upozorenje „battery low” pretvara prijateljski kabel u neprijateljsku omču koja onemogućava daljnje kretanje. Kretanje, jedinu konstantnu strategiju u traženju izlaza. Granica između realnog i virtualnog postupno nestaje, dok konačno virtualni prostor ne preuzme stvarni.
Namijenjena mladima, ova predstava bavi se temom računalnih igara, koja je prepoznata kao problem njihove generacije. Generacija je to koja je svoje najveće fascinacije i otkrića doživjela u sjedećem položaju – ispred ekrana. U želji da suvremenu plesnu umjetnost približimo mladima temom koja im je bliska, postavljamo pitanje o posljedicama takve zamjene prostora igre i druženja. Što se događa kada umjesto izlaska van (u stvarni svijet), zakoračimo u (virtualni svijet)? Kada igr(ic)a postaje opasna? I tko je u poziciji prepoznati opasnost ako smo svi preuzeli virtualni identitet? Što je socijalno okruženje, a što iluzija socijalnog okruženja? I kako prepoznati pravi izlaz iz sobe, pitanja su koja postavlja ova predstava.